Srđan Gavrilović za Bljesak: Svaki moj dolazak u Mostar obilježe ushit i frustracija

Srđan Gavrilović (1991.), mostarski i bh. pisac i pjesnik, urednik književnog online portala Strane.ba, jedan je od zapaženijih književnih glasova mlađe generacije na regionalnoj književnoj sceni. Njegova nova knjiga, zbirka priča „Nemoj ići u Anderlecht“ posvećena emigrantskim iskustvima istodobno je objavljena u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, a tim povodom Gavrilović za Bljesak.info govori o pisanju i čitanju, Mostaru u kojem je odrastao, te otkriva kakvim danas doživljava grad koji je napustio prije nekoliko godina.

Bljesak.info: Vaša zbirka priča „Nemoj ići u Anderlecht“ objavljena gotovo istodobno kod hrvatskog VBZ-a, bh. Buybooka i srbijanskog LOM-a, zapravo, funkcionira kao autofikcijski roman. Jeste li htjeli i planirati tako ispričati ovu emigrantsku priču ili se nekako, to – ja – nametnulo samo, došlo spontano?

GAVRILOVIĆ: Forma kratke priče je težak i zahtijevan poduhvat. Na malom prostoru potrebno je održati ritam i jezik u balansu. Ujedno, pomjeriti čitaoca. Struktura romana me je uvijek plašila. Vjerovao sam da još nisam spreman iznijeti takvu materiju i da ne posjedujem vještinu organizacije romanesknog teksta. Također, često sam i lijen. Nakon četiri napisane priče, shvatio sam da postoji jasna vremenska linija i da je moguće osvrtati se na događaje i likove, i ono najbitnije, približiti se formi romana kroz uvezanost priča. Vagao sam da li da obrišem naslove i raspišem likove, ali sam ostao vjeran ideji da je to ipak zbirka. Jedini plan koji sam imao je da nakon duže pauze oživim jedan koncept i smjestim ga u cjelinu, među korice.

GAVRILOVIĆ: Ne možeš mrziti nešto ako to prvo nisi volio. Vrijeme provedeno na bilo kojem prostoru daje nam za pravo da na njega gledamo kritički. Narator pripada generaciji zatočenoj u potragu za smislom, osuđenoj na otuđenost i izgnanstvo, duhovno, a zatim i prostorno. On je i dalje na izletu koji je počeo mnogo ranije, samo što to lutanje sada ima druge oblike, zvukove, svjetlost. Ne pronalazi mnogo odgovora, ima tek nekoliko pitanja. Kroz trinaest priča propituje se ideja može li se danas pripadati bilo gdje i ima li uopšte konačnog smiraja. Gdje smo na kraju zaista sretni, i posjeduje li svijet širinu za naše nevolje.  

   

Bljesak.info: Iako neiminujete, jasno je da grad djetinjstva i odrastanja glavnog lika Mostara. Kakav je Mostar u vašim najranijim sjećanjima, a kakav vam je danas, kad u njega dolazite iz srca Europe?

GAVRILOVIĆ: Nakon povratka iz izbjeglištva, Mostar je predstavljao urušeni svijet kojeg je trebalo zavoljeti. Izgradnja mira i države nakon ratne traume tekla je sporo, mada su te godine brzo sagorile u nadi da ćemo uskoro svi „stati na noge“. Sada kada mislim o tom vremenu, vraćam se u momente prvih vožnji biciklom i rođendana u poraću. Igralištima punim djece i ljudima koji su jedni drugima nedostajali tokom opsade. U tim odbljescima učahureno je svjetlo koje u trenucima pripitosti i nostalgije preobrazi unutrašnji pejzaž, odredi melodiju teksta. Otuda i kontrapunkt prošlog i sadašnjeg u pričama iz zbirke.

Što se tiče Mostara danas, nakon četiri godine u Belgiji, svaki moj dolazak kući obilježi ushit i frustracija. Prvobitni zanos uvijek ugasi ono zbog čega sam, ne samo ja, već hiljade drugih, otišao. Sveprisutnost društvene i političke impotencije udaljava me od sredine koja me nesumnjivo odredila i kojoj i dalje pripadam, ma koliko bio daleko.

Bljesak.info: Koliko je za pisca važno biti izmješten, izvan svog jezika, ljudi, izvan nečeg što bismo mogli nazvati domovinom?

GAVRILOVIĆ: Ne znam koliko je važno, ali je često presudno za njegovo stvaralaštvo. Transnacionalost je ono što je mnoge pisce učinilo velikim autorima. Većina njih je svoja najsnažnija djela napisala u emigraciji, egzilu. Pisanje je način da ostanete povezani sa životom koji se čini sve udaljenijim. I kroz pamćenje, i kroz literaturu, vraćate ono što ste izgubili odlaskom, posebno ako ste svjesni da je mogućnost povratka vrlo mala.

S druge strane, distanca nam omogućava da jasnije vidite stvari koje niste mogli dok ste bili tamo. Prošlogodišnja nominacija Dubravke Ugrešić za Nobelovu nagradu dokaz je da je književnost veća od svih nas i naših malih, smješnih država koje i dalje izdišu sveopšti fašizam. Domovina je tamo gdje su naši neprijatelji, piše Gospodinov u „Svim našim tijelima.“

Bljesak.info: Zanimljivo mi je bilo što ste u jednom intervju rekli da za nekog vašeg imena i prezimena u poslijeratnom Mostaru nije bilo mjesta. Ima li ga danas?

GAVRILOVIĆ: Moje odrastanje u poraću obilježila je tiha borba s podjelama i za riješavanjem sukoba s okolinom. Odrastao sam među Bošnjacima, mada je za mene nacija oduvijek bila apstraktan pojam. U njoj sam pretežno vidio kontradiktornosti onoga što je ona predstavljala. Kroz formativne godine pokušavao sam da razbijem stigmu „drugačijeg.“ Jedni su bili zbunjeni mojim identitetom, drugi me slobodno smještali u nacionalni koš, a ja se uvijek trudio da im se objasnim.

U određenom trenutku, shvatio sam da moram odbaciti te narative i raditi sve ono što drugima pomjera nutrinu - proslavljati sve vjerske praznike, imati prijatelje odsvuda i karikirati fudbal kao politički instrument. Mostar je i danas defacto podijeljen grad, ma koliko ga ja ne doživljavao tako jer je moja sloboda kretanja neograničena. A u mjestima gdje ljude i dalje određuju po imenima i prezimenima, nasilni sukobi su više vjerovatni nego tamo gdje nedostaje takav sistem „vrijednosti“.

Bljesak.info: Emigrantska iskustva u našoj književnosti postaju sve češća tema, ali Belgija je, konkretno, za nas i dalje nepoznata, neotkrivena zemlja. Kakvom je vi doživljavate nakon što poprilično vrijeme živite tamo?

GAVRILOVIĆ: Belgija je zanimljiva zemlja. Brisel možda najuzbudljiviji grad u Europi. Ona je već postala mojim primarnim prebivalištem zbog svoje interkulturalnosti i diverziteta što mi je uvijek nedostajalo kod kuće. Benelux željeznica, lajtmotiv zbirke, mi je omogućila da istražujem, brzo se prebacujem iz jednog grada u drugi, i zađem dublje od slika na razglednicama. Problematiziranje kolonijalnog naslijeđa određuje trenutnu socio-političku, pa i umjetničku klimu. Ono industrijsko doprinosi identitetu i atmosferi mjesta, a posljedično i osjećaju pripadnosti raznim toposima u kojima sam pronašao odraze Jugoslavije kao zajedničkog teritorija.

Bljesak.info: Kada se pisac naglo i neočekivano nađe u nepoznatom svijetu, svu tjeskobu i šok, lakše će pobijediti nego drugi, ne preostaje mu ništa drugo nego da piše?

GAVRILOVIĆ: Pisac je po nekoj prirodnoj odrednici često sam i drži se daleko od gomile. Svejedno, silaskom u anonimnost i nepoznato, on se okružuje slikama i kroz proces stvaranja pokušava osvijetliti svoj dio puta. Pisanje je usporavanje smrti u malim sobama.